beats by dre cheap

Ono naše nekad što bejaše </3

Niko nije znao za to mjesto osim ljudi koji tu stanuju. Čak se i vjetar nije usuđivao proviriti između tih zastarljelih zgrada. Čovjek bi pomislio - obična mahala, ali ta mahala je puna tajanstvenosti. Od "Mazića-hana" pa preko silnih zgrada i igrališta sve do štamparije "Naša Riječ" provodili smo najbolje dane. Na stolovima "Mazića-hana" smo znali provesti pola dana samo pričajući, a našim pričama nije bilo kraja. Pogled nam je išao tačno prema malom igralištu iza njegove zgrade gdje su se dječaci po čitav dan znali igrati lopte. Taj dan su stavili novi natpis na restoran. Lagano se ljuljao po vjetru, a miris lakiranog drveta nikome nije promaknuo. Sjećam se oduševljenog izraza lica Selme dok ga je gledala. Ulice su uvijek bile ispucane i ispupčene, na svakom koraku je bio nekakav nagib ili strmina. Naravno, tu je bila i vjerna garaža gdje su se samo najspretniji mogli popeti. Bila je dobro podignuta od zemlje, pa se na nju nisu smjeli popeti ni niski, ni oni koji se boje visine. Često smo izazivali malu dječurliju koja je sa očajem gledala u nas u želji da i oni budu tako visoko, da se i oni mogu popeti baš kao mi veliki. Naravno, to nije bila jedina garaža. Ona druga mi nije bila nimalo draga, bila je isuviše niska. Pustolovi kao ja nisu navikli na tako lahke mete. Ali ipak sam nenormalno voljela onu malu livadicu ispred nje. Nije bila ništa posebno, naprotiv - bila je to najobičnija mala livadica, ali je imala posebno mjesto u mome srcu. Na njoj sam najviše skakala, urlikala; jednom riječju - uživala. Poslije vriske uvijek dolazi penjanje po drvetu. Sva sreća pa je ono uvijek bilo tu, moje najdraže drvce. Penjala sam se na sami vrh i gađala svoje prijatelje sa razdelijama. Na kraju dana smo se svi sastajali na čuvenom CD-u. Vjerna Linda i njeni kučići su uvijek bili tu i čuvali ga, ali kada mi dođemo Linda i njeni kučići se razbježe po "puminoj livadi" iza Selmine zgrade gdje se uvijek drže fudbalske utakmice izmedu dječaka. Svaki je dan bio jedinstven u toj mahali. Nije prolazio trenutak bez galame i pjesme ili neke male svađe, bez provala i smijeha. Priznajem, nedostaje mi. Nedostaje mi ta mala mahala u kojoj više nema igre, koja je sada pusta. Nema više one graje kao prije, sada samo zidovi od CD-a pamte sve naše male tajne i tračeve. I dan-danas znam proći tuda, čisto da vidim ima li šta novo, ali ista priča svaki put - ni glasa se ne čuje, moje drvce niko ne obire i ona trava na livadi je ostala nepregažena. Možda se jednoga dana sastane starno društvo, ali do tada mi ostaju samo lijepa sjećanja.

Evil Production Zero
http://evilproductionzero.blogger.ba
22/08/2011 00:30